Za većinu ljudi studeni je mjesec kraćih dana, magle i paljenja svijeća za najmilije. Za Vukovarce, međutim, studeni je mnogo više od toga. To je mjesec sjećanja, tuge, molitve i trajnog traganja za istinom. Kako je ovih dana rekla Vukovarka Ljubica Balog, koja još uvijek traži sudbinu svoga oca i dvojice bratića: „Studeni je nama Vukovarcima najtužniji mjesec u godini.“
Blagdan Svih svetih svake godine uvodi Vukovar u dane posebne tišine. Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata i kod spomen-obilježja na Ovčari pale se svijeće, polaže cvijeće i odaje počast onima koji su 1991. godine branili grad i Hrvatsku.
No da bismo razumjeli zašto je studeni za Vukovar simbol boli, moramo se vratiti u 1991. godinu.
Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka Domovinskog rata. Opsada grada trajala je 87 dana, od kraja kolovoza do studenoga 1991. godine. Malobrojni hrvatski branitelji, njih oko dvije tisuće u samome gradu, suprotstavili su se višestruko jačim snagama JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Unatoč neusporedivoj razlici u ljudstvu, tehnici i naoružanju, obrana Vukovara mjesecima je zaustavljala agresora i postala simbol hrvatskog otpora.
Grad je svakodnevno bio izložen razornom granatiranju. Kuće, škole, crkve, bolnica i gospodarski objekti pretvarani su u ruševine. Ipak, obrana nije posustajala. Trpinjska cesta postala je poznata kao „Groblje tenkova“, a imena branitelja poput Blage Zadre, Marka Babića, Mile Dedakovića i Branka Borkovića trajno su upisana u povijest Domovinskog rata.
Dana 18. studenoga 1991. slomljena je organizirana obrana grada. Međutim, pad Vukovara nije označio kraj njegove žrtve. Nakon okupacije uslijedili su ratni zločini, progoni i stradanja civila i zarobljenih branitelja. Posebno mjesto u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda zauzima Ovčara, gdje je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 ranjenika, branitelja i civila odvedenih iz vukovarske bolnice.
Cijena obrane Vukovara bila je strašna. Tijekom gotovo tromjesečne agresije ubijeno je i poginulo najmanje 2717 hrvatskih branitelja i civila, više od 22.000 stanovnika protjerano je iz svojih domova, a tisuće su prošle kroz srpske logore. Ni danas nisu pronađeni svi nestali. Na popisu osoba za kojima se još traga nalazi se 320 imena povezanih s vukovarskom tragedijom iz 1991. godine.
Ipak, povijest je pokazala da je Vukovar, unatoč vojnom porazu, imao presudnu ulogu u obrani Hrvatske. Dugotrajni otpor iscrpio je napadačke snage, poremetio njihove planove i omogućio Hrvatskoj vrijeme potrebno za organiziranje obrane i stvaranje snažnije vojske. Mnogi vojni povjesničari stoga ističu da je obrana Vukovara bila jedan od ključnih trenutaka Domovinskog rata.
Zato studeni u Vukovaru nije samo mjesec sjećanja na prošlost. To je mjesec u kojem Hrvatska ponovno čuje glas svojih poginulih branitelja, nestalih civila i obitelji koje već 35 godina čekaju odgovore. To je vrijeme kada svaka svijeća, svaki korak u Koloni sjećanja i svaki pogled prema Vukovarskom vodotornju podsjećaju da sloboda nije darovana, nego plaćena najvišom cijenom.
Vukovar je 1991. godine razoren, ali nije slomljen. Zato se svakoga studenoga ne prisjećamo samo pada jednoga grada. Prisjećamo se snage ljudi koji su branili domovinu, žrtve koju su podnijele njihove obitelji i trajne obveze da istinu o Vukovaru čuvamo za generacije koje dolaze.
Jer Vukovar nije samo mjesto stradanja. Vukovar je simbol hrvatske slobode.
Željko Tomašić
