Piše: Željko Tomašić
========================
Postoje teme o kojima nije jednostavno pisati jer svaka izgovorena riječ može biti pogrešno protumačena. Ovo je jedna od njih. No upravo zato vrijedi otvoriti raspravu o društvenoj ulozi braniteljskih udruga u 21. stoljeću.
Od završetka Domovinskog rata prošlo je više od tri desetljeća. Vrijeme neumoljivo prolazi, generacije se mijenjaju, a s njima i potrebe hrvatskih branitelja. Ono što se nije promijenilo jest naša moralna obveza da čuvamo uspomenu na poginule i umrle hrvatske branitelje te na vrijednosti na kojima je stvorena suvremena hrvatska država.
Polaganje vijenaca, paljenje svijeća, komemoracije, obljetnice ratnih postrojbi i hodočašća imaju svoje važno mjesto. Oni nas podsjećaju tko smo, odakle dolazimo i kolika je cijena plaćena za slobodu koju danas uživamo. Društvo koje zaboravi svoje heroje gubi dio vlastitog identiteta.
Ali postavlja se pitanje: je li to dovoljno?
Jesu li braniteljske udruge osnovane samo kako bi čuvale uspomenu na prošlost ili bi trebale imati i širu društvenu ulogu?
Kada je većina branitelja bila u najaktivnijim godinama života, udruge su prvenstveno bile mjesta okupljanja suboraca. Danas su članovi stariji, mnogi su umirovljenici, dio njih suočen je sa zdravstvenim, socijalnim ili egzistencijalnim problemima. Istodobno, lokalne zajednice suočavaju se s brojnim izazovima: usamljenošću starijih osoba, iseljavanjem mladih, gubitkom osjećaja zajedništva, slabljenjem volontiranja i građanskog angažmana.
Tko bi, ako ne ljudi koji su nekada pokazali spremnost staviti opće dobro ispred osobnog interesa, mogao dati doprinos rješavanju tih problema?
Braniteljske udruge raspolažu velikim potencijalom. Njihovi članovi imaju životno iskustvo, organizacijsko znanje, osjećaj odgovornosti i sposobnost zajedničkog djelovanja. To su kvalitete koje su Hrvatskoj trebale u ratu, ali koje su potrebne i danas.
Upravo zato braniteljske udruge mogu biti mnogo više od organizatora komemorativnih aktivnosti.
One mogu pružati savjetodavnu pomoć braniteljima i njihovim obiteljima. Mogu organizirati edukacije, radionice i predavanja. Mogu se uključivati u zaštitu okoliša, volontiranje, humanitarne akcije, suradnju sa školama i rad s mladima. Mogu biti mjesto međugeneracijskog dijaloga, prostor u kojem se prenose vrijednosti odgovornosti, solidarnosti i domoljublja.
Drugim riječima, mogu postati aktivni sudionici društvenog života.
To nije odustajanje od tradicije. Naprotiv.
Sjećanje na Domovinski rat ostaje temelj njihova identiteta. Međutim, svaka tradicija koja želi ostati živa mora pronaći način da bude korisna i u sadašnjosti. U protivnom riskira da postane sama sebi svrhom.
Možda je upravo u tome najveći izazov braniteljskih udruga u desetljećima koja dolaze. Kako sačuvati dostojanstvo uspomene na prošlost, a istodobno odgovoriti na potrebe današnjeg čovjeka?
Odgovor vjerojatno ne leži ni u odricanju od tradicije ni u zatvaranju u prošlost. Leži u ravnoteži.
Jer čuvati uspomenu na Domovinski rat naša je obveza. Ali stvarati vrijednost za branitelje, njihove obitelji i zajednicu u kojoj živimo naša je odgovornost.
Najveće poštovanje prema poginulim hrvatskim braniteljima ne iskazujemo samo minutom šutnje i zapaljenom svijećom. Iskazujemo ga i time što zajedništvo koje su stvarali u ratnim godinama pretvaramo u društvenu snagu koja pomaže ljudima danas.
Braniteljske udruge zato nisu samo čuvari uspomena.
One mogu biti i stvaratelji društvene vrijednosti.
I možda je upravo u tome njihova najvažnija perspektiva u 21. stoljeću.
