Piše: Ratnik svijetlosti
========================
U javnom prostoru rat u Ukrajini često se prikazuje kao „light tema“, gotovo kao da se odvija na Marsu, a ne u našem susjedstvu. Mediji stvaraju dojam da o miru odlučuju Putin, Trump, Zelenski i pokoji međunarodni akter sa strane, dok se samoproglašeni vojni stručnjaci natječu u prognozama. No, dovoljno je sjesti hladne glave i staviti činjenice na stol da bi se vidjelo: mir je moguć isključivo porazom agresora, kao što je to bilo i na prostoru bivše Jugoslavije kada je riječ o Srbiji.
1. Temeljna činjenica: Rusija je izvršila agresiju
Ukrajina je međunarodno priznata država, a Rusija je napala i okupirala trećinu njezina teritorija. To nije „specijalna operacija“, nego klasična agresija. Ukrajinska vojska danas nije ona ista vojska iz 2014. ili 2022. — svakim danom je sve jača, bolje opremljena i organiziranija. Često se krivnja personalizira u Putina, no rat ovakvih razmjera nije moguć bez cijelog državnog aparata. To je sustavna odluka, a ne hir jedne osobe.
2. Povijesna paralela: mir dolazi tek nakon poraza agresora
Sjećamo se dobro da Srbija nije pristajala na nikakve dogovore dok nije bila vojno poražena — u Hrvatskoj od HV-a, a u BiH i na Kosovu uz pomoć međunarodne zajednice. Razlika je, naravno, u tome što Srbija nije imala nuklearno oružje. No postavlja se logično pitanje: bi li Rusija zaista upotrijebila nuklearno oružje na teritoriju koji želi okupirati? Što bi joj značila osvojena, ali neupotrebljiva zemlja?
Čak i u hipotetskom scenariju nuklearne eskalacije, Rusija ne bi mogla proglasiti pobjedu. Danas više država posjeduje nuklearno oružje, a reakcija međunarodne zajednice — uključujući Kinu, Indiju i susjede Rusije — bila bi neizbježna.
3. Može li Rusija stati? Ne može — jer nije ostvarila nijedan cilj
Rusija nije ostvarila nijedan strateški ni politički cilj. Zauzela je određene teritorije, uključujući Krim, ali ih ne kontrolira u potpunosti. Ukrajinski dronovi pogađaju ciljeve duboko u Rusiji, pa i u Moskvi — što nije uspjelo ni Francuzima ni Nijemcima u prošlim ratovima.
Ruska vojska drži gradove uglavnom metodom „spaljene zemlje“, ovisna o logistici iz Rusije, što je dugoročno neodrživo. Istodobno, rusko vodstvo ne može objasniti vlastitom narodu zašto su milijuni žrtava potrebni ako nijedan cilj nije ostvaren.
4. Propaganda i „mirovni pregovori“ kao dimna zavjesa
Ruska propaganda uvjerava vlastito stanovništvo u „velike uspjehe“, iako se fronta već četiri godine gotovo ne pomiče. Zauzimanje jednog sela ili grada, pa gubitak istog nakon nekoliko mjeseci, vojno je gledano pat pozicija — a ona dugoročno ide u korist napadnute strane, jer ona brani svoje.
Zato ne čudi što Moskva nudi „mirovne pregovore“ pod uvjetima koji su apsurdni: da Ukrajina preda svoj teritorij, uključujući i onaj koji Rusija ni ne kontrolira. Takvi zahtjevi nisu pregovori, nego pokušaj kupovanja vremena.
5. Kako rat realno može završiti?
Rat će završiti tek kada se Rusija povuče u svoje međunarodno priznate granice. To je, međutim, nerealno dok je sadašnja garnitura na vlasti. Istodobno, u Rusiji se gomila unutarnje nezadovoljstvo — ekonomsko, socijalno i političko — što dugoročno može dovesti do ozbiljnih potresa, pa i unutarnjih sukoba, kao što se dogodilo nakon Prvog svjetskog rata.
Mitovi o „Velikom medvjedu“ jednako su neutemeljeni kao i nekadašnje priče o „nepobjedivoj srpskoj vojsci“. Povijest pokazuje da velike sile padaju kada precijene vlastite mogućnosti.
Zaključak
Sve što danas gledamo — od „mirovnih inicijativa“ do diplomatskih igrokaza — samo je pokušaj Moskve da uhvati što bolju poziciju za neizbježan rasplet.
A rasplet će, kao i uvijek u povijesti, doći kada agresor shvati da više nema ni snage ni prostora za nastavak rata.
